Kraljevićev Pariz

Iz Kraljevićeva crtačko-grafičkog opusa čuvanog u Kabinetu grafike kroz prizmu kustoskog odabira predstavljamo njegove iznimne radove nastale u periodu od završetka školovanja na minhenskoj akademskoj osnovi realizma, secesije i impresionizma Habermannove klase ^[1] do pariškoga razdoblja, u kojem dosiže vrhunac slikarskoga stvaralaštva manetovsko-sezanističkih inklinacija. Prezentacijski i interpretacijski rakurs fokusiran na njegova mahom crtačka ostvarenja valorizira i kontekstualizira razvoj stilsko-morfoloških odrednica njegove duktusne sintakse odmaknute od hermeneutike minhenskoga akademizma i oslonjene na rukopisni liberalizam nadirućih stilskih pluralizama s početka 20. stoljeća.

Nakon završetka studija 1910. godine na Akademiji likovnih umjetnosti u Münchenu Kraljević se nakratko vraća obitelji u Požegu, gdje se zadržao do rujna 1911., kada odlazi studirati na Académie de la Grande Chaumière u Pariz, metropolu europske kulture, umjetnosti i zabave. Njegovi pariški počeci obilježeni su, uz nedovoljno poznavanje francuskoga jezika, nesigurnošću, osamljenošću i depresijom, što doznajemo iz pisma koje piše obitelji nekoliko dana nakon dolaska: „Ja sam već skoro smalaksao… kako ne, kad je sve, što sebi u mašti stvorih veliko – pet puta veće, sve, što sebi zamislih lijepo, pet puta ljepše, a ja kao izgubljena ovca lutam ne usuđujući se ni diviti tom velikom svijetu, koji tako brza i juri, a s kojim sam odlučio držati korak. I unatoč tog dojma i ne baš neugodne depresije ćutim, da ću se ovdje uvriježiti, da posišem sve, što je lijepo i dobro.“ ^[2] Umičući tuberkuloznim sjenama koje su ga dopratile u Pariz, Kraljević započinje intenzivno razdoblje svojega stvaralaštva – koje će trajati do listopada 1912. – u kojemu će narisati na stotine studija i crteža, svojevrsnih dnevničkih bilješki iz pariškog života. Crtež U vrtu za kavanskim stolom iz kabinetske zbirke vjerojatno je jedan od ranijih iz pariškog razdoblja, sudeći prema potpisu i sižejnom kontekstu. Iz kronoloških podataka i na temelju usporedbe s fotografijama iz toga vremena Vera Horvat Pintarić u monografiji o Kraljeviću zaključuje kako je ženski lik s visokim šeširom široka oboda za kavanskim stolom Požežanka Hedviga Sternberg, a muškarac s plitkim šeširom sâm Kraljević. ^[3] Slikar je za svojega boravka u Požegi 1911. portretirao Hedvigu, u koju se zaljubio i kojoj je kasnije iz Pariza „pisao duga, nježna i vrlo romantična pisma.“ ^[4] Toga se Hedviga 1972. godine u intervjuu Vlasti Kovač za Vjesnik prisjetila: „Pisao mi je kako luta i traži me i nigdje me ne može naći. Nije bio previše sretan u Parizu. Osjećao se jako osamljen.“ ^[5] Predmnijevajući njegovo duševno raspoloženje i bol zbog daleke i neostvarene ljubavi – jer Hedvigi roditelji nisu dozvoljavali brak s umjetnikom – iščitavamo na crtežu u izrazu muškarčeva lica nevjericu i/ili iznenađenost uslijed pronalaska žuđenog subjekta. Potez njegova pera hitar je, nervozan, nestrpljiv, intuitivan – sukladan njegovu doživljaju velegrada – usitnjen u koloplet gustih linijskih ispuna i premrežavanja prelazeći, lapidarno i skokovito, iz geometrijskih u valovite, gotovo nedorisane dionice eksterijera, dajući crtežu vibrantan dinamičan ritam. Strpljivost poteza uviđamo tek u marljivijoj razradi portretnih crta glavnih protagonista (i njihovih šešira), napose u suptilnoj ljupkosti Hedvigina lica (isto i na grafici Na izletu). ^[6]

Kao pronicljiv i oštar promatrač pariškoga bohemskog i mondenog života Miroslav Kraljević u brojnim crtežima te 1912. godine daje jedak i ironičan crtački komentar likova i atmosfere raskalašena i frivolna Pariza, baš kako naglašava Gamulin: „Nijedan naš slikar nije tako prisno ušao u pariške dane i noći i to u tako kratkom vremenu.“ ^[7] Iz te je crtačke kronike buržujskog miljea i prizor Udvaranja, u kojem Kraljević svojim oštrim perom hvata ozračje trenutka susreta i napetost u posturi likova; ženin otklon i laganu zlovolju na njezinu licu u potpunoj opreci s muškarčevim oduševljenjem vidljivim u žaru kojim drži i cjeliva njezinu ruku. Reducirana konturna linija laka je i nježna, na trenutke gubljiva ili blago valovita u definiranju rubova damine haljine te jače upisana, snažnije utisnuta kroz trag crtačeva pera dok određuje obris muškarčeva odijela. S nekoliko vješto povučenih linija definira izraze lica i pogleda te uspijeva ne samo nijansirati stanje duha i raspoloženje likova nego i dati komentar situacije, nagovještaj priče. Motivika, karikaturalno-ironična nota i morfološka sličnost sa serijom radova koje je Kraljević radio za ekskluzivnu reviju Panurge u sklopu svojega ilustratorskog angažmana upućuju na mogućnost da je crtež – k tome kadriran (ob)rubnom linijom – jedan od brojnih koje je crtao za tu reviju. O njoj je pisala Vera Horvat Pintarić u monografiji o Kraljeviću, iz koje izdvajamo prigodni citat: „Zasebna rubrika namijenjena je ‘Životu galantnih muškaraca’, u kojoj se opisuju tipovi ljubavnika; ‘ljubavnik srca’, gigolo, podvodač i arrivist; daju se upute kako da se postane dandy i koje vrline Pariz zahtijeva od onih koji u njega dolaze: laž koja služi napadu i obrani, ali ‘lagati se mora s mnogo iskrenosti, hipokrizije i nehajnosti’, jer ‘kad se zaljubiš, izgubljen si’; zato treba ‘glumiti ljubav i ravnodušnost’, jer ‘idealizam je neprijatelj mladosti’; preporučuju se fini šeširi, dobro rezani nokti i parfimirano tijelo jer ‘pravi ljepotan mora se razlikovati od drugih ničim ili pretjeranostima (par des riens oû des énormnités), a sa ženama se galantnost mora tjerati do ekstravagancije’.“ ^[8] Crne rukavice velurne mekoće najsnažniji su akcent crteža i izazivaju reminiscencije na Toulouse-Lautrecova rješenja s gotovo identičnim položajem ženskih prstiju. Rukavice su upravo identične onima koje je 1890-ih na radovima Toulouse-Lautreca nosila Yvette Guilbert (1865. – 1944.), francuska plesačica cabareta i glumica Belle Èpoque. ^[9] Noćni prizori kavana, krčmi, varijetea, kazališta, koncerata…, virtuoznost dinamične i slobodne linije, naglašene crno-bijele dionice i napose vrhunska sposobnost psihodeskripcije likova poveznice su koje upućuju na uočavanje korelativnih veza s jednim od najvećih slikara i crtača francuskoga postimpresionizma i ilustratora art nouveaua. Unatoč tim korelacijama Kraljevićev brz i nervozan duktus, način reduciranja sižea, vedra ironijska nota (nasuprot Toulouse-Lautrecovoj „gorčini“) u obradi teme te maestralno umijeće u građenju kompozicije s pravom ga uzdižu izvan utjecaja kojima je direktno ili indirektno bio izlagan za boravka u centru umjetnosti potvrđujući njegov neosporan crtački talent i autonoman umjetnički idiom.

Poznavajući umjetnikovu sklonost književnosti, kritičar Artur Schneider navodi književne izvore i daje smjernice za iščitavanje literarnih predložaka koje je Kraljević prevodio u crteže, među kojima je motiv Pitanja preuzet iz Balzacova romana Propale iluzije (Ilussion perdues, 1836., 1837.). ^[10] Rekonstruirajući prizor razgovora između gospođe Louise de Bargeton i mladog pjesnika Luciena de Rubempréa, Kraljević prenosi atmosferu i modu pariških salona Balzacova vremena. Schneider u prikazima ženske salonske toalete prepoznaje utjecaj i način Baudelaireova slikara modernog života Constantina Guysa (1802. – 1892.) i njegov „monumentalni stil u crtanju kokota“ u „našušurenoj gorostasnoj krinolini“, „dugih kovrčastih uvojaka kose…“. ^[11] Unatoč gradivnoj sintezi romanesknog Balzacova sižea i Guysova mondena stila Drugog Carstva Kraljevićev crtački idiom nadilazi literarne i slikarske okvire. Prepoznajemo ga u sitnomrežnim ispunama pozadine, vitičastim uzorcima zastora, u mekanim i valovitim naborima haljine i njezinim mrljastim uzorcima, u opreci bijelih i crnih dionica, a prema Veri Horvat Pintarić – u tipu ljupkoga ženskog lica s prema vrhu podignutim obrvama, u liku pjesnika Luciena s Kraljevićevim crtama lica i u liku psa, kojeg u prizoru književnog predloška nema ^[12]. Umjetnik vješto interpretira duševna stanja i dileme Balzacovih likova crtajući lijepog pjesnika Luciena opuštenog, nonšalantno ispružene desne noge, sigurna držanja dok stoji uz gospođu de Bargeton, koja predstavlja Balzacov tip žena iz visokog društva. Kraljević maestralno demonstrira svoju vještinu psihodeskripcije crtajući vrhunac napetosti trenutka u kojem dvoje bivših ljubavnika nakratko evocira iluzije iz zajedničke ljubavne prošlosti. ^[13] U izvrsnoj Kraljevićevoj izvedbi to dvoje Balzacovih junaka postaje prototip francuskoga blaziranog i dekadentnog društva, a u interpretativnom kontekstu ironična i univerzalna kritika njegovih suvremenika.

U umjetničkom ozračju avangardnog Pariza s početka 20. stoljeća nadahnuće pronalazi i mladi Miroslav Kraljević. Ruski balet Sergeja Pavloviča Djagiljeva od 1909. fascinirao je parišku i europsku publiku ingenioznim, svježim i modernim scenografskim i koreografskim rješenjima. ^[14] Ne uspjevši ostvariti viziju u pomicanju granica glazbene tradicije u Petrogradu, zbog krutosti tadašnje publike odgajane na akademskim zasadama petrogradskoga carskog baleta, Djagiljev osniva trupu Ballets Russes, s kojom u Parizu i Europi postiže nezapamćen uspjeh. S izvrsnim inscenacijama Michela Fokina i dizajnom Léona Baksta, skladateljskim bravurama Igora Stravinskog i Clauda Debussyja te maestralnim baletnim izvedbama boga plesa Vaclava Fomiča Nižinskog i vodeće balerine Tamare Karsavine Ruski balet u pariškim Théâtre Mogador i Théâtre du Châtelet daje kompleksne likovno-glazbene predstave, u kojima se stapaju sve umjetničke forme ­­– glazba, ples, scenografija – u ekstravagantna ostvarenja koja su revolucionirala glazbeni svijet. ^[15] Inspirirani kostimima te magijom i harmonijom virtuoznih baletnih pokreta, Kraljevićevi crteži Weber-Berliozova Spectre de la Rose (Plesač u pokretu / Vaclav Fomič Nižinski) i Schumannova Carnevala pripadaju ponajboljim crtačkim ostvarenjima o Ruskom baletu, u kojima se uočava njegova fascinacija likom i pokretima plesnoga genija Nižinskog te ljupkošću i nježnošću Karsavininom. U zbirci Kabineta grafike čuvaju se Kraljevićevi crtaći blokovi sa skicama i studijama – uglavnom aktova i ženskih likova – nastalim na mjestima koja je u Parizu posjećivao. U jednom od njih postoji nekoliko skica gdje je istančanom preciznošću prikazao alteracije pokreta, skokova i poza baletnih plesačica (Plesačica u pokretu I., Plesačica u pokretu II., Plesačica u pokretu III.). Kabinetski crtež Balerine (Tamare Karsavine?) najvjerojatnije je nastao na jednoj od predstava Ruskog baleta, a prema istraživanjima ikonografije figura temeljenim na opisima i fotografijama baleta, Vera Horvat Pintarić za taj crtež navodi: „… Plesačica u mekanoj dugoj haljini, visoko u gornjem dijelu duboko povinutoj i, poput tunike, produženoj, haljina slična Bakstovim za Debussyjev preludij Poslijepodne jednog fauna, u koreografiji Nižinskog, koji se za plesni korak – kao i Bakst za haljine – poslužio figurama s grčkog vaznog slikarstva. Premijera predstave Poslijepodne jednog fauna bila je 29. svibnja 1912., pa je moguće da joj je Kraljević nazočio ili da je prisustvovao nekoj od sljedećih izvedaba, koje su se davale u Théâtre du Châtelet.“ ^[16] Manirom crtačkog virtuoza, sa skizzenbuchom na koljenima i olovkom u ruci, zabilježio je skokovite piruete i senzualne poze baletne plesačice ostavljajući nam u zalog dragocjen zapis za rekonstrukciju koreografskih elemenata predstave koja je polučila velik uspjeh, ali i ostala zapamćena kao kontroverzna, nabijena snažnom emotivnošću i prožeta pretjeranim erotskim aluzijama i sugestijama.

Uronivši dublje u mahnitu i histeričnu gungulu mondenog i blaziranog Pariza, Kraljević posjećuje kavane, gostionice, noćne barove, bordele…, bučne i zamagljene, vinskim mirisima ispunjene i dimom zagušene interijere u potrazi za motivima i temama. Unatoč bolesti živi užurbano i bonvivanski, danju slika, a noću obilazi i crtežom dokumentira sva ta živopisna mjesta razularenoga i dekadentnog Pariza. Motivskih mu i tematskih izazova ne nedostaje, nalazi ih na svakom koraku, jer posjećuje jeftina mjesta namijenjena zabavi i užicima: Bal Bullier, Moulin de la Galette, Tabarin, Moulin Rouge, kavane i gostionice: Taverne Dumesnil, Café du Dôme, Taverne de la Rotonde, Bar Olympia… ^[17] U djelu Žena i muškarac kod stola Kraljević crta ozračje kavanske svakodnevice, segment jedne od brojnih priča kojima je nazočio, to je njegova zajedljiva kritika pariške buržoazije, a kako i Artur Schneider ironično zaključuje: „Ali ova se bourgeoiska nota javlja rijetko i u crtežima i to gotovo redovno tek u vezi sa slobodnijim situacijama, kad se dobroćudni starkelja, kako se često dogadja, nadje na stranputici.“ ^[18] Kraljević-crtač pronicljiv je i suptilan portretist damina pomalo odsutna i tugaljiva pogleda i pohotna izraza postarijega gospodina te vješt dokumentarist scene razgovora u kojoj živo gestikuliraju ispijajući vino. ^[19] Morfološka sličnost s tipologijom žena i modom 19. stoljeća na crtežima Constantina Guysa vidljiva je u liku žene „koja sjedi s muškarcem za stolom, dugog vrata, s visokopodignutom kosom i s ogrlicom pod glavom, a s medaljonom spuštenim na poprsje, nalik na Guysove“; ^[20] tipologija je to koju je Kraljević na svojim crtežima reinterpretirao – stvorivši pritom početkom 20. stoljeća i vlastitu modnu „ikonografiju“. Zanimljivo je i kako V. Horvat Pintarić tumači „rogate ženske ruke s podignutim kažiprstom i malim prstom“ vještičjom simbolikom. ^[21] Začudnom strpljivošću Kraljević detaljistički iscrtava florealne motive damine haljine, dok odijelo staroga kicoša ispunjava gustom linijskom mrežom do dionica u kojima se razlijevaju u mrlju. Tušnom mrljom akcentuira daminu kosu, medaljon i rukavice te muškarčevu mašnu oko vrata. Kao da se iscrpio crtajući te modne detalje na likovima, konture mobilijara iscrtava nonšalantno i brzopotezno, nemarnim spletom linija, potpuno zanemarujući, odnosno apstrahirajući, interijer kavanske scene.

Pariški interijeri u kojima obitavaju, druže se i razgovaraju žene najčešća je motivska preokupacija nemirnoga „lelujavog slikara i gospodičića“ Kraljevića, koji, upravo kako ga je Babić opisao – „… u šarenoj stvarnosti lupanara nad mutnim vodama modernog Babilona, s uživanjem i oduševljenjem traži draž njegove vanjske dekorativnosti.“ ^[22] Žena je velika tema i njegova opsesivna preokupacija. Krećući se kavanskim interijerima te bordelskim salonima i ložnicama, kao upleteni sudionik ili kao nepristrani promatrač, Kraljević otkriva ženske tajne, nagone, strasti „slikajući u ženskim figurama sav diabolizam i svu bestijalnost raskalašenog seksusa“, ^[23] portretira njihova lica različitih fizionomija, memorira obrise njihovih tjelesa crtajući ih direktno ili, kasnije, prema sjećanju u tišini svojega ateljea (Žene kod stola, Erotski prizor, Ležeći akt s leđa, Odaliska). Kraljevićeva fascinacija ženskim tijelom uvijek je u sprezi s udivljenošću i prezirom, što se u crtežima utjelovljuje kroz notu ironije i sardonskog sarkazma. Ženska tijela deformiraju se do imperativa ružnoće i zazora kao izraz Kraljevićeva moralističkog stava prema tom polusvijetu pariške scene i njegove moralne i fizičke propasti. Žene iz bordelskog miljea u njegovoj su crtačkoj kronici stvorenja nakaradna, frivolna, ružnjikava, izazivačka… Pariški bordelski crteži u Kraljevićevoj zaigranoj i jetkoj crtačkoj parafrazi i reinterpretaciji kao da nalaze lascivnu tematsku osnovu u Ropsovu izopačenom svijetu bludnica, Baudelaireovoj opscenoj poeziji čulnih užitaka i spleena te u Toulouse-Lautrecovoj kronici erotična i alkoholizirana pariškog fin-de-sièclea. Pišući o Kraljeviću 1918. u Savremeniku, Artur Schneider upućuje na paralele s Constantinom Guysom pronalazeći među njima motivske i tematske poveznice: „Kao Guys spušta se i Kraljević do najnižeg taloga te sfere, do u lupanar, crta ogromne prelesne sofe, po kojima se valjaju poput moluska hipertrofijski nabubrale mase tjelesa, crta znalačka uvenula i sustala lica, ljenive, bludne i pohotne kretnje i situacije… (…) Značajno je još i to što svi tipovi iz ovog millieu-a kazuju neku naročito orijentalnu, semitsku fizionomiju, koja se sveudiljno, tek neznatno varirana, vraća na svim listovima. Nisko čelo, široko i usko, zasjenjeno oko, semitski zavijen nos, široka lica, debele pohotljive usne. Taj se dojam još uvećaje kratkim, na orijentalnu podrezanim oporim crnim vlasima, i, kako spomenuh, bujnim formama tjelesa.“ ^[24] Natruhe tuđih utjecaja zabilježene u memoriji, upijene u pariškoj metropoli – centru prodiruće moderne, Kraljević interpretira kroz samosvojni duktus i vibrantnu energiju crtačkog prosedea. Kod crteža Žene kod stola pronalazimo dodirne točke s Guysovim crtežom Četiri žene na sofi u gotovo istoj impostaciji likova nagnućem ustranu. Slične reinterpretacije stilskih i morfoloških elemenata možemo uočiti na Kraljevićevim drvorezima Kokote i Obožavanje ljepote, čija kompozicijska rješenja možemo povezati sa stiliziranim finolinijskim crno-bijelim radovima Aubreya Beardsleya.

Amblematičan crtež Akt u crnom nesumnjivo je jedan od najboljih u zbirci Kabineta grafike, svrstan s pravom među antologijska djela kako hrvatskoga, tako i europskoga moderniteta. ^[25] U njemu se sintetiziraju dvije Kraljevićeve crtačke razine: siguran i deskriptivan potez perom i mekana slikarska gesta kistom. Gledan iz interpretativnoga rakursa, Akt u crnom ukotvio se u procijepu između njegovih erotskih ostvarenja i onih koja zadiru u područje eksplicitnije seksualnosti mireći u idiomskom izričaju dva aspekta njegova složena karaktera: osjećajna i senzibilna s jedne strane, mračna i nakazna s druge. Sukladno Kraljevićevoj modernističkoj orijentaciji stvorena je izuzetna kompozicijska harmonija između deskriptivnoga prikazivačkog pristupa u crtanju ženske glave i torza te apstrahirana nožnoga „gnjata“, koji u svojoj morfogenezi i akromatici podsjeća na Vallottonova rješenja. Crne partije koje gutaju i negiraju alabasterno tijelo žene nalaze anticipacijsko uporište u simbolici Erosa – ekstatična ženskog akta – i nadolazećeg Thanatosa obavijena tuberkuloznom memlom. Aluzivnim crnilom implicira bludnu i razvratnu atmosferu zatamnjenih prostora lupanarskih ložnica, a zavodljiv položaj ženskog akta ističe ekstatičnim položajem ženske glave u maniri Toulouse-Lautrecova senzualnog zabačaja. Gusta i valovita kosa uokolo nježna lica i putene grudi urešene nakitom u potpunoj su opreci s položajem ruku, koje su „odbojne, požudne, grabežljive, ribolikog oblika i kljunastih vrhova“ ^[26]; ponovno u zijevu između Erosa i Thanatosa. Intiman u svojem formatu koliko i u temi, crtež je sublimacija Kraljevićeva odnosa prema ženi i erotskoj tematici, a svojom se auratičnošću izdvaja iz bogata korpusa virtuoznih pariških crteža – dnevničkih erotomanskih zapisa pariškoga života.

U boemskome, umjetnički propulzivnom i avangardnom Parizu Miroslav Kraljević doseže vrhunac slikarskog stvaralaštva te ekspresionističkoga crtačkog i grafičkog izraza koji, nažalost, biva prekinut njegovom tragičnom smrću. Pariz kao ciljano odredište otvorio je novo poglavlje njegova stvaralačkog razvoja pod utjecajima slikarstva Édouarda Maneta i Paula Cézannea koje je preko svoje umjetnosti prenio u domovinu. Upivši vibrantne modernističke utjecaje europske umjetničke metropole, Kraljević u Parizu razvija zreliju crtačku poetiku koja, u sjeni nadolazeće smrti, biva osjetno produktivnija, a on u nacionalnoj povijesnoumjetničkoj nomenklaturi ostaje zapamćen kao spiritus movens hrvatske moderne te proklamirani začetnik hrvatskoga ekspresionizma.

Ružica Pepelko

^[1] Zajedno s Josipom Račićem, Vladimirom Becićem i Oskarom Hermannom Kraljević biva pripadnikom tzv. Die kroatische Schule (kasnije nazivani minhenskim krugom), klase prof. Huga von Habermanna, pripadnika Leiblova kruga, na minhenskoj Akademiji, više u: R. Pepelko, „Crtačke poetike münhenskih đaka početka 20. stoljeća“, u: Vesna Kedmenec Križić, Ružica Pepelko, Skice i crteži münchenskih đaka iz fundusa Kabineta grafike Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, katalog izložbe, ur. Slavica Marković, Zagreb: Kabinet grafike HAZU, 2009., 42-77.
^[2] Artur Schneider, Miroslav Kraljević, Zagreb: Savremenik, 1918., 14.
^[3] Vera Horvat Pintarić, Miroslav Kraljević, Zagreb: Globus, 1985., 45-46, 61-65.
^[4] VHP, ibid., 306-307.
^[5] Vlasta Kovač, „Znam, vaši nikad neće dopustiti da se udate za umjetnika…“, u: Vjesnik, 16. srpnja 1972., 8.
^[6] Šireći interpretativni i tematski kontekst, u želji za dočaravanjem atmosfere i ozračja tadašnjeg Pariza, dopunjujemo ga citatom iz umjetnikova pisma stricu Laci 13. prosinca 1911.: „Vrijeme je ovdje upravo divno, skoro svaki dan sada sunce, toplo je ko kod nas u početku jeseni, a po boulevardima svijet sjedi još uvijek pred kavanama. Parižlije idu u svom inatu tako daleko, da na ulici pred kavanom, među stolovima, pod kojima je razastrt veliki debeo tepih, iznesu par ogromnih srebrom oličenih peći, u kojima gori koks i grije zrak oko sebe. Kako nema nikad oštre zime nije ništa u gradu prema tome udešeno. Mnogo je velikih dućana, koji unesu svu svoju robu sa ulice u radnju, onda se ne moraš unutra ni maknuti – tako trguju svu zimu pred vratima, nagovarajući prolaznike i nuđajući im stvari.“; u: Matko Peić, „Miroslav Kraljević“, u: Hrvatski umjetnici, Zagreb: Biblioteka Gledišta, Znanje, 1968., 211.
^[7] Grgo Gamulin, „Miroslav Kraljević“, u: Hrvatsko slikarstvo na prijelazu iz XIX. u XX. stoljeće, sv. II, Zagreb: Naprijed, 1995., 311.
^[8] VHP, ibid., 36-37.
^[9] G. M. Sugana, Toulouse-Lautrec, Milano: Rizzoli Editore, 1977., 111.; https://www.gettyimages.com/detail/news-photo/yvette-guilbert-french-cabaret-singer-and-actress-1913-news-photo/463969613 (13. 5. 2026.).
^[10] Schneider, ibid., 49.
^[11] Schneider, ibid., 36.
^[12] VHP, ibid., 40, 131 (bilj. 121).
^[13] Honore de Balzac, Propale iluzije, Zagreb: Kultura, 1952., 688-689.
^[14] https://www.britannica.com/art/ballet/The-era-of-the-Ballets-Russes (14. 5. 2026.).
^[15] https://www.vam.ac.uk/articles/diaghilev-and-the-ballets-russes (14. 5. 2026.); VHP, ibid., 41-43, 49, 128 (bilj. 60, 61), 129. (bilj. 63, 64).
^[16] VHP, ibid., 49, 53, 129 (bilj. 61).
^[17] Svoje najsnažnije dojmove o Parizu Kraljević opisuje riječima: „Vi ćete reći da pretjerujem – uvjeren sam i mogu dobro pojmiti, jer sam isto proživio i oćutio – a da Vam sada ispišem petnaest araka i da upotrijebim najbolji stil i najjači način opisivanja, ne bi Vam mogao izmamiti dojma, koji se čovjeku nesmiljeno narine kad, recimo, zadje oko dvanaest sati noću u Café Olympia. Tamo Vam se pričini kao da se je kakovom bogu poderala vrećica i iz nje prosulo najljepše drago kamenje i biserje, koje je skupio ne po ovom svijetu nego tamo negdje iza oblaka. To biserje se pretvorilo u lijepe ženice, malo ih je, koje nijesu u stanju tek jednim pogledom da Vam proizvedu tako zvano ‘lupanje srca’.“ Schneider, ibid., 28, 30.
^[18] Schneider, ibid., 32.
^[19] O kulturi ispijanja alkohola Kraljević piše u pismu stricu Teodoru iz Pariza 6. veljače 1912.: „Ovdje se mnogo pije, al` opet ne baš tako grozno mnogo, a razvikano će biti samo zato jer ga (apsint, op.a.) ni jedan drugi narod ne pije uopće, i stoga je to nametnuto Francuzima. Ovdje se pije vino, i to upravo kao kod nas u Požegi, na litre iz malih vinskih čaša.“ VHP, ibid., 296.
^[20] VHP, ibid., 48.
^[21] VHP, ibid., 69, 129 (bilj. 74).
^[22] Ljubo Babić, „Umjetnost kod Hrvata“, u: Sabrana djela Ljube Babića, sv. I, Zagreb: Naklada A. Velzek, 1943., 170.
^[23] Antun Gustav Matoš, Kristali duha: Misli i pogledi A. G. Matoša, ur. Mate Ujević i Dubravko Jelčić, Zagreb: Školska knjiga, 1994., 267.
^[24] Schneider, ibid., 36-37, 48.
^[25] VHP, ibid., 17.
^[26] VHP, ibid., 69.